Lice tvoje, Gospodine, ja tražim...
01.06.2006., četvrtak
Loquere ut videam Te
|
Znam da si prisutan u šutnji, da dodiruješ svojim dahom moje biće... I da slijediš moje korake uvijek, pa i onda kada se oni udaljuju od Tebe. Samo, nije mi jasno zašto je Tvoja prisutnost tako tiha?! Ja bih radije da odjekneš mojim danima (i noćima!), da zablista Tvoja slava, da se otkrije Tvoje lice... Ipak, nemoj slušati mene! Bojim se da Te tada ne bih s ovolikom čežnjom tražio. Ovako, moje srce žudi za Tvojom sjenom... Žudnja me ranjava, čežnja odijeva moje dane čudesnim nemirom. Ona me propinje u vječnost! Zato, nemoj slušati mene! Samo, Učitelju, napoj me češće svježinom svojih riječi. Dani su ponekad isuviše naporni, malakšem! Tada budi malo glasniji! I nemoj čekati da se probudim – ako sam slučajno usnio. Slobodno dođi u moje umorne dane. Pripravit ću Ti mjesta da i Ti do mene otpočineš! Tada mi progovori! Nek Tvoja riječ odjekne u mojem miru, u mojem snu... Ti znaš da ću biti radostan kada Te, probuđen, ugledam do svog uzglavlja. Zato, progovori mi da Te vidim... |
