Lice tvoje, Gospodine, ja tražim...
17.08.2006., četvrtak
|
Trebam Te! Valja mi još mnogo toga naučiti od Tebe! Prostranstva se otvaraju preda mnom, mora se razdjeljuju na dvije strane čineći mi prolaz, proroci me opominju, grešnik me ruglu izvrgava, savjest me plaši – a Ti me tako tiho sokoliš i svjetlošću moje staze obasjavaš. Nisam niti slutio do neki dan da sam - i ne znajući - u svjetlosti lica Tvoga hodio?! Nosio si me, grlio si me, privlačio si me neopisivom čežnjom… A ja nisam znao… Ta čežnja bio si Ti! Jer, otkud je ona mogla provreti ako ne ponesena Tvojim Duhom?! Zašto sam Te uopće tražio i ponekad bezglavo trčao za mirisima Tvojim, ako Ti nisi razlog moje čežnje?! Bezdan mojeg duha Tebe traži, za Tobom viče. Ali, ne! Ne varam se! Ti si prvi koji vičeš moje ime. Bezdan Tvoje ljubavi čezne za mnom. Ti si taj čija ljubav vapi da bude ljubljena, u otajstvenom zagrljaju s ovim stvorenjem. I tako, moj Gospodine, Ti i ja trebamo jedan drugoga. Doduše, možda bi Ti i mogao bez mene?! Ne znam! No, jedno sigurno znam: ponore mojeg bića samo Ti možeš ispuniti. Sve prolazi, sve je podložno raspadljivosti i vremenu! Sve raznosi vjetar smrtnosti. Jedini Ti ostaješ! Ti – zagledan u moju čežnju, i ja – siromah žedan Tebe. Stoga, nemoj se kolebati! Do savršenstva me očisti (je li smrt jedina vrata koja vode k njoj?) i potpuno me sjedini sa sobom. Još nešto! Ako hoćeš, možeš dopustiti da i ja to osjetim… |
