Lice tvoje, Gospodine, ja tražim...
08.10.2006., nedjelja
Mome ponoru
|
Danas se okrećem sebi, ponoru svoga srca. Čujem njegov poziv. Pitam se hoću li morati dugo putovati da mu nazrem kraj? I hoće li me prestrašiti vika koju ću susresti u njemu? Hodao sam putovima oku vidljivim, tražio sam izvan sebe, udarali su me valovi zemnosti... I osjetih opet poziv srca, umorenog brigama postojanja. Čujem njegov zov, njegovu čežnju za slobodom! Kao da me preklinje da ga oslobodim! A ja nisam siguran umijem li to, ili to pripada Onome drugom koji mi ga je darovao. Istina, ne prepoznajem niti njegove spone jarmene! A nije da ga ne bih htio osloboditi. Srce - moja školjka koja krije biser! Školjka - koja mi zbori riječi života i koja čuva istinu o meni. Srce, moje srce, koje sam više puta okrunio trnjem i nagnao na plač... I nisam mu dopustio mir koji mu pripada. Srce, vratit ću te u spokoj - obećavam ti! Izvor će uskoro provreti u tebi. Ispunit će te snaga, omekšat će te rosa! I tada ćeš mi se ponovno radovati... Ne, ne očekuj to od mene! Učinit će to snaga Tvorca našega. A ja ću tek raširiti ruke i kušati ljepotu našeg zagrljaja! |
