Lice tvoje, Gospodine, ja tražim...


02.11.2006., četvrtak

Igra

Dan vjernih mrtvih. Koracam životom. I mislim o vjetru što me nosi. I o zakutcima zemlje u kojima sam nekoć disao, i gdje je moga života ostalo. Sanjam one davne dane, u kojima nisam uspijevao vidjeti, a tako sam želio. I one davne večeri, koje su bile grube sa svojom istinom o mojem krhkom biću. Sanjam o ovoj trsci koju vjetar nosi, ali ipak ne slama - bar mi se čini.

Jesen se igra lišćem. Ja sam tek nijemi osluškivač, razdragan čudesnom igrom. Svake jeseni ista priča. Tek poneki novi sudionik. A u meni ista strepnja čudesno izmiješana s ushitom: kad jednom nošen silinom vjetra budem odbačen s ovog stabla, hoćemo li Ti i ja biti razigrani kao more ovog lišća svih ovih mojih hodajućih godina? A tako bih to želio. Kad si mi već uskratio radost zajedništva s nekima koji nađoše smiraj u zagrljaju Tvom. Ne, ne ljutim se, iako ne priznajem da mi je sve jasno. Ostat će mi zagonetka poneka suza, koju sam morao brisati na licu svom i tuđem. Neću čekati odgovor nego ću ga radije potražiti sam. I znam gdje ću ga pronaći - po tko zna koji put.

A, zašto Ti ne bi upitao mene? Vjerujem da bih ti rado odgovorio i objasnio neke stvari.

Znam da će i ta zora obasjati život ove misleće trske, i sve će mi biti jasno. Nećemo se ništa pitati: niti Ti mene, niti ja Tebe. Bit će nam posve dovoljna igra kojom ćemo biti zaluđeni. Naše radosti nitko nam uzeti neće. Sada će drugi uživati u našoj razigranosti i ujedno se pitati i sanjati svoj život koji su nekoć disali. I gubili.

Kad bih im samo mogao šapnuti da će odgovor pronaći na Tvome licu!

PS. Gdje sam bio? Dragi moji blogosferski prijatelji, koji me još niste zaboravili! Evo mene opet... Nije me bilo jedno vrijeme i dva vremena. Nisam bio doma. Poslom sam morao provesti jedno vrijeme po Europi. Šetao sam Austrijom, Njemačkom pa Švicarskom. Što da vam kažem?! Bilo je malo naporno voziti svo to vrijeme, ali je cijelim putem sunce i zlatno-žuto-crveno lišće usputnih šuma davalo tom putovanju dozu izdržljivosti pa i svečanosti. A i neki planinski masivi, koji su nam prijetili dok smo se oko njih "motali".

Susreo sam i neke naše rijeke (Mura, Drava i Dunav), kojima sada plovi mnogo žutog lišća. Susreo sam i mnogo ljudi, naslušao se različitih priča, iskušao razna jela, okusio različita vina (i sokove!), obnovio svoj engleski (uvijek dobro dođe!), pretrpio neugodnosti na ulasku u Švicarsku (45 minuta su nas pretresali!) i tako dalje i tako bliže... Eto, samo ukratko da vidite moj trag. Hm! Kad bi moj blog bio druge naravi, sigurno bi i fotografije popraćene putopisnom prozom imale svoj čar. Ipak, ostajem pri svom. Samo je možda sazrelo vrijeme da malo blog redizajniram. Ali, ne znam kako! Još nešto! Gdje nam je nestao moj imenjak metanoia, odnosno meditatio? Ako mu naiđete na stope, javite mi. Žao mi je da smo ga izgubili (ako jesmo?).

- 09:14 - Ti kažeš: (22) - Ponesi sa sobom - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< studeni, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

DA/NE?

Napisah: