Lice tvoje, Gospodine, ja tražim...
03.09.2006., nedjelja
Koraci od jučer
|
Brojiš li moje korake? Ja sam to već odavno prestao! Nekako mi bude lakše kad bez njihova tereta gledam u novo jutro. Dosta mi je umora koji me slomio dok sam poneki korak napravio, i križa na kojem sam već davno umro – zašto da se i opet k njima vraćam pamteći ih i brojeći?! Ionako su oni negdje duboko u meni usidreni, i u neko drugo vrijeme možda će njihove sjene prošetati mojim danima. Tada ću ih prepoznati i prebrojiti i nehtijući. Sigurno i Ti vidiš moje tragove po svim pučinama za koje je sunce zalazilo. Kao da sam svijetom letio – poneki su ostavili nevidljiv trag. Kao da sam vječito tonuo – neki su k'o u kamen uklesani ostali. Ali, to su bili moji koraci… To sam bio ja koji sam se igrao vjetrovima svemira. Mili su mi moji koraci, jer su me vodili domu Tvojemu! I u svakom učinjenom ostao je dio mene, a da me još uvijek traje za nove. Čudesan si u mojim koracima! Što ću s njima, ako ne uspijevam utjeloviti Tvoju ljubav? Što će mi koraci, ako se oko sebe vrtim i ne znam gdje mi je Istok? Kuda ću ih upraviti ako me ne nosi šapat Tvojih riječi? Mogu li sigurno koracati a da ipak idem mimo Puta? Ne, nikako! Nego, da budem siguran i da se i dalje mogu igrati, zalutaj namjerno na moje pute i daj mi mjeru pa da tvoje slijedim. Vjeruj mi, onog slavnog dana kad nas sve k sebi pozoveš, bit će nam ih lakše prebrojiti! |
